Na Cvjetnicu – Nedjelju Muke Gospodnje, 14. travnja središnje slavlje u požeškoj Katedrali predvodio je biskup Antun Škvorčević, u zajedništvu s kanonicima i svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova. Slavlje je započelo ispred crkve sv. Lovre, gdje se okupilo mnoštvo vjernika, među kojima su bili učenici, njihovi roditelji i djelatnici Katoličke osnovne škole u Požegi.
Pozdravljajući ih biskup je izrazio uvjerenje da su na ovo sveto slavlje ponijeli svoje dobro raspoloženo vjerničko srce, puno plemenitih ojsećaja za Isusa Krista, koji je na današnji dan ušao u Jeruzalem, da bi ondje prikazao žrtvu svog života, položio sebe do kraja za nas, i da bi pobijedio smrt za nas. Pozvao je nazočne da svoju radost zbog toga izraze u svečanom ophodu od crkve sv. Lovre do Katedrale. Nakon što je biskup blagoslovio palmine i maslinove grančice, a đakon navijestio Lukino evanđelje o Isusovu svečanom ulasku u Jeruzalem, mnoštvo vjernika krenulo je u procesiji prema Katedrali. Po dolasku u Katedralu djeca, mladi i svi nazočni, podižući u vis grančice i pjevajući «Hosana Kralju kraljeva», odgovarali su na poklike što ih je biskup upućivao Kristu. U središtu liturgijskih čitanja bio je izvještaj o Isusovoj muci i smrti po Luki, koju su svečano navijestila trojica pjevača uz pratnju Katedralnog mješovitog zbora.
U kratkoj homiliji biskup je zapodjenuo razgovor s nazočnom djecom, upitavši ih: «Od čega mi ljudi zapravo živimo»? Dok su djeca, pomalo zatečena pitanjem, smišljala odgovor, biskup im je prišapnuo iznenađujuću riječ: «Mi živimo od patnje i trpljenja drugih». Pozvao se na iskustvo iz svakodnevnog života, ponajprije na činjenicu da se njihove mame i tate svakoga dana u kući, na poslu i na drugim mjestima iz ljubavi prema njima žrtvuju za njih, i da oni od toga žive.
Na koncu misnog slavlja biskup je potaknuo nazočnu djecu da i oni na Isusovu žrtvu za nas, te na žrtvu ljubavi svojih roditelja odgovore žrtvom svoje ljubavi, te toplinom svoga dječjeg srca njima i svima drugima posvjedoče da znaju od čega se istinski živi. Također ih je potaknuo da svojim kućama ponesu blagoslovljene maslinove grančice i zataknu ih za križ, kao znak njihove zahvalnosti i vjernosti Isusu Kristu za ljubav koju im je posvjedočio u svojoj muci i smrti. Svima pak nazočnima poželio je da usred svakodnevnih nevolja imaju pred očima Isusov križ kao znak i jamstvo da će ljubav Božja na koncu pobijediti. Pozvao ih je na sudjelovannje u obredima Svetog trodnevlja, te je na sve njih zazvao Božji blagoslov.
