Na svetkovinu sv. Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije, 19. ožujka 2022. Katolička osnovna škola u Požega proslavila je svoga nebeskog zaštitnika. Tom prigodom biskup Antun Škvorčević predvodio je u požeškoj Katedrali svečanu svetu misu. Uvodeći u slavlje, biskup je vjernicima čestitao svetkovinu sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske a s posebnim osjećajima radosti i zahvalnosti čestitao je ravnatelju i drugim djelatnicima požeške Katoličke osnovne škole, te učenicima i njihovim roditeljima svetkovinu njihova nebeskog zaštitnika. Pozvao je sudionike slavlja da njegovu moćnom zagovoru povjere sebe, svoje obitelji, našu Katoličku školu i domovinu Hrvatsku. Potaknuo ih je neka u svoje molitve uključe nakanu da u Ukrajini prestane ratno nasilje, razaranje i ubijanje nedužnih ljudi, te opet zavlada mir.
Zapodjenuvši u homiliji dijalog s učenicima, biskup Antun se zanimao kako im je u školi i jesu li već naučili sve ono što su prema planu i programu svoga razreda do ovog trenutka trebali usvojiti. Kazao je kako je važno da oni, učeći gradivo nekog školskog predmeta, ulaze u jedan novi svijet koji nisu poznavali i u koji nisu mogli sami krenuti. Primjerice, dok uče hrvatski jezik, ulaze u svijet naše pisane riječi, a dok u matematici uče računati i druge operacije, ulaze u svijet kojemu se jedva nazire kraj. Upitavši učenike kakvu je školu završio sv. Josip te je postao velik i svet pa ga cijeli svijet danas slavi, odgovorio je da je pohađao „školu šutnje“. On je u toj „školi“ kojoj je ime molitva dolazio u dodir s Bogom i nebeskim stvarnostima, ulazio u Božji svijet, ustvrdio je biskup. Rekao je da u molitvi, „školi šutnje“ čovjek svojim otvorenim srcem, pameću i cijelim svojim bićem ulazi u zajedništvo Božjeg života, postaje dionik – ne onoga što se može dohvatiti učenjem hrvatskog jezika, matematike, biologije, kemije, zemljopisa i drugih predmeta – nego one božanske stvarnosti kojoj mi po srcu zapravo pripadamo te u dodiru s Bogom pronalazimo sebe u najdubljim odrednicama svoga bića. Poručio je učenicima kako ne bi bilo dobro kad bi oni kroz školske predmete upoznavali samo stvarnosti ovoga našeg svijeta, a da ne uđu u Božji svijet. Premalo bi bilo da samo nauče pojedine predmete i područja života u koja nas oni uvode, a ostanu daleko od onih mogućnosti koje Bog po nama želi ostvariti, dodao je biskup.
Kazao je kako je u prvom čitanju iz Druge knjige o Samuelu prorok Natan u ime Božje obznanio kralju Davidu da neće on Bogu graditi materijalni hram u Jeruzalemu, koji je stvarnost iz ljudskih mogućnosti, nego će Bog ostvariti ono što dolazi iz njegovih mogućnosti: podići će potomka koji će se roditi od njegova tijela i uspostaviti kraljevstvo čije će trajanje biti vječno. Biskup je ustvrdio da se to obećanje ispunilo u najvećem i najslavnijem Davidovu potomku, Isusu Kristu, a naviješteni Matejev evanđeoski ulomak nam svjedoči da je on roda Davidova po Josipu, po čijem smo tihom i vjernom služenju i suradnji svi mi postali dionici Božjeg nauma spasenja. To se zbilo tako da je Josip u „školi šutnje“ shvatio i preuzeo biti suradnik Božji na ostvarenju onoga najvećega što dolazi iz Božjih mogućnosti: pobjede života nad smrću u Isusovu križu, ustvrdio je biskup. Dodao je kako se Josip u toj suradnji s Bogom nalazi na crti Abrahamove vjere, koju tumači sv. Pavao Rimljanima u današnjem drugom čitanju, po kojoj je on poput Abrahama postao ocem mnogih naroda, koji se krštenjem u Isusu Kristu rađaju u Crkvi na novo djetinjstvo i postaju dionici života vječnoga.
Biskup Antun pojasnio je učenicima kako se u našoj sabranosti pred Bogom, u molitvi i šutnji s nama zbiva nešto čudesno: u povjerenju srca mi postajemo budni za samoga Boga. Kad imamo povjerenje u mamu, tatu, prijatelje, to je velik događaj, jer tim putem stižemo daleko. Ali kad imamo povjerenja u Boga, možemo stići do neba, do vječnosti, kazao je biskup. Pozvao je učenike da se u svojim težnjama ne ograniče na ono što mogu postići svojim ljudskim snagama, nego budu otvoreni za ono što mogu postići samo po Bogu. Kazao je da sv. Pavao hvali Abrahama u Poslanici Rimljanima zato što je povjerovao Bogu kad mu je obećao ono što je ljudski izgledalo nemoguće – da će njemu starcu i njegovoj ženi nerotkinji Sari podariti sina Izaka i po njemu podići veliko potomstvo. Ono što se dogodilo po Abrahamovoj vjeri bilo je znak novoga čovjeka i svijeta koji će se ostvariti po Isusovu posvemašnjem povjerenju Ocu, do u smrt na križu, ustvrdio je biskup. Naglasio je kako smo svi po krštenju u Isusu Kristu postali Abrahamovo potomstvo, rodbina Božja i na neki način rodbina sv. Josipa. On je poput Abrahama povjerovao Božjem anđelu da će se u Isusu dogoditi veliko Božje djelo spasenja, i prihvativši Mariju u čijem krilu je Isus bio začet po Duhu Svetom svima nama dao primjer kako treba surađivati s Bogom u njegovu naumu spasenja. Biskup je pozvao učenike da nasljedujući primjer sv. Josipa odluče biti ljudi velikog srca koji će uz školu u kojoj uče razne predmete iskreno voljeti „školu šutnje“ i u molitvi stjecati iskustvo Božje blizine, njegova svjetla i snage, kako bi on po njima mogao u Hrvatskoj ostvarivati svoje naume. Pozvao ih je neka mole da po zagovoru sv. Josipa svatko od njih bude prostor one Božje moći s Isusova križa kojoj je ime ljubav, te da već od svojih mladih dana budu dionici njegove pobjede za svu vječnost.
Nakon popričesne molitve sudionici slavlja uputili su molitvu sv. Josipu za domovinu, zaključivši je pjevanim poklikom „O, Josipe, svet!“. Na svršetku pak misnog slavlja biskup Antun je zamolio sv. Josipa da bdije nad svima nama, nad našim obiteljima, a osobito nad našom domovinom Hrvatskom. Na osobit mu je način povjerio Katoličku osnovnu školu u Požegi, da njezini učenici i djelatnici rastu ne samo u znanju nego i u duhu. Poželio je da bude blagoslovljeno sve što će učitelji i profesori zajedno s učenicima nastojati poučavati, učiti i životom svjedočiti u požeškoj, kao i u drugim katoličkim školama Požeške biskupije.
