Na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka biskup Antun Škvorčević predvodio je u požeškoj Katedrali večernje euharistijsko slavlje, na kojem su uz svećenike iz središnjih biskupijskih ustanova i Župe sv. Terezije Avilske sukladno epidemiološkim mjerama sudjelovali predstavnici učenika, roditelja, učitelja i drugih djelatnika Katoličke osnovne škole u Požegi, čiji je sv. Josip zaštitnik. Uvodeći u misno slavlje, biskup je izrekao tri čestitke. Najprije je svim nazočnim vjernicima čestitao svetkovinu sv. Josipa; zatim je učenicima i djelatnicima Katoličke osnovne škole u Požegi na čelu s ravnateljem Franom Barišićem čestitao svetkovinu zaštitnika njihove škole; naposljetku svim svečarima čestitao je imendan. Kazao je da je sv. Josip izazov za sve nas zato što je omogućio Bogu da po njemu suradnički ostvari svoje djelo, svoj naum u Isusu Kristu, te je pozvao sudionike slavlja da razmisle o tome kako Bog može i u njima ostvariti svoj naum. Pozvao je napose učenike i djelatnike spomenute Katoličke osnovne škole na molitvu sv. Josipu da im on svojim primjerom i zagovorom pomogne onako živjeti pred Bogom kako je on to znao. Nazočnim pak roditeljima izrazio je osobitu zahvalnost za ljubav koju ulažu u svoju djecu, pozvavši ih da nikad ne zaborave da je ljubav od Boga darovana moć, te da mole na nakanu da u našim obiteljima bude dovoljno materijalnih dobara za dostojan život, ali da nadasve bude u njima ljubavi, koja je temelj i izvor svakog života.
U homiliji biskup se prisjetio kako se u jednoj dvorani – u koju su se on i drugi učenici njegove škole okupljali u različitim prigodama – nalazio veliki natpis: »Tišina, snima se!«. Napomenuvši kako su se u ono doba pitali što to zapravo znači, zapodjenuo je razgovor s nazočnim učenicima o njihovu iskustvu šutnje. Napomenuo je da uz tišinu kao isključivanje vanjskih zvukova, postoji i ono što nazivamo šutnja kao odsutnost razgovora s ljudima. Protumačio je da postoje različiti razlozi zbog kojih ljudi šute. Ima onih kojima je ljutnja razlog da prestanu razgovarati s onima na koje su se naljutili. Međutim, postoji šutnja koja je izraz osluškivanja neke neuhvatljive dubine našeg postojanja, po kojoj se u nama događa više od znanja, iskustvo onoga što nam na neki način pripada, a mi si sami to ne možemo priskrbiti, nego samo primiti kao veliki dar i doživjeti kao iskustvo nečije blizine, ustvrdio je biskup. Na pozadini ovog razmišljanja o tišini i šutnji, ocrtao je lik sv. Josipa kao čovjeka koji, premda potječe iz davnog doba, ostaje silno zanimljiv i danas. Kazao je da je sv. Josip upravo kroz svoju šutnju – nigdje u evanđeljima nije zapisana ni jedna njegova izgovorena riječ – posvjedočio da se može ne samo postati dionikom blizine neke druge ljudske osobe, nego i doprijeti do najvećih dubina Božje ljubavi. On je u tišini mogao čuti Božji glas, jer ga nije osluškivao ušima nego srcem, a to je način na koji se najviše i najbolje može čuti, ustvrdio je biskup. Naglasio je da je Bog sv. Josipu u tišini njegova srca priopćio svoj naum s njime a u službi nas ljudi, te da ga je on poslušno prihvatio i u svom životu vjerno ostvarivao. »Bog je naumio da sv. Josip, koji je bio iz Davidova kraljevskog roda, bude njegov suradnik u rađanju Isusa Krista, Sina Božjega, začetog po Duhu Svetom od Marije Djevice. Taj pak Božji Sin u našu ljudsku situaciju i u naše ljudske nemoći i prolaznost unio je Božju ljubav, moćniju i snažniju od smrti«, ustvrdio je biskup, i nastavio: »Da sv. Josip nije njegovao tišinu i šutnju, njegovo srce ne bi bilo sposobno čuti ono što Bog želi s njime, i ne bi znao odgovoriti, surađujući s Bogom«. Pripomenuvši da je ovih dana u očekivanju proljeća promatrao kako su jaglaci u vrtu procvali i očitovali ljepotu stvarnosti, biskup je podsjetio kako rast spomenutog cvijeća i prirode nije neko izvanjsko događanje koje možemo čuti svojim ušima, nego se ono odvija u savršenoj tišini, tiho i jedva zamjetljivo, a tako snažno i stvarno. Navedena nam slika iz prirode pomaže razumjeti da je tišina prostor našeg duha i srca u kojem raste ono što Bog u tišini i sabranosti može unijeti u nas, i po toj Božjoj snazi mi rastemo iznutra, ustvrdio je biskup. Pozvao je učenike da svrnu svoje oči na lik sv. Josipa na nedavno obnovljenom katedralnom bočnom oltaru, koji držeći u naručju dijete Isusa kao da se hvali: Pogledajte! Ja sam surađivao s Bogom da se on rodi, i da u njemu svi mi uzrastemo do one veličine čovjeka koju je za nas Bog namijenio kad nas je stvorio. Kazao je djeci da dobro zna kako se njihovi roditelji i učitelji, djedovi i bake, i svi drugi koji ih vole, raduju kad vide kako oni rastu tjelesno, ali da također zna da u djeci postoji čežnja da izrastu u velike ljude, ne samo u fizičkom, nego i u duhovnom smislu. Sv. Josip, kao i drugi sveci, nisu bili veliki po nečemu što se oko njih, izvanjski dogodilo, niti po čudesima koja su neki od njih činili, nego po to tome što su Božjom snagom svojim nutarnjim rastom sve više postajali ljudi veliki duhom. Na temelju te istine biskup je poželio učenicima da se, dok stječu znanja koje će im koristiti u životu, svakog dana sjete kako su im zaista potrebni trenuci tišine i šutnje, jer tim putem u njih ulazi ne samo snaga ljubavi njihovih roditelja i učitelja, nego i snaga Božje ljubavi, po kojoj najbolje rastu. Naglasio je kako je jedna od najvažnijih uloga Katoličke osnovne škole koju pohađaju upravo ta da im uz stjecanje potrebnog znanja za život, na osobiti način kroz molitvu, sabranost i tišinu pomaže u njihovu duhovnom rastu. Protumačio je učenicima da se molitva nije puko izgovaranje određenih riječi, nego sabranost srca i budnost u vjeri po kojima se dospijeva u ozračje Božje blizine. Poželio im je da, kao što jaglaci rastu obasjani toplinom sunca, i oni rastu obasjani Božjom blizinom i toplinom njegove ljubavi, te da već sada budu veliki hrvatski ljudi, jaki duhom te se u svojim obiteljima i školi znaju odvojiti od televizora, kompjutora i drugih suvremenih uređaja koji ih nerijetko ispunjaju sadržajima koji im oduzimaju dostojanstvo i vrijeme, te ga nemaju za trenutke tišine i sabranosti u molitvi. Zamolio je sv. Josipa da im pomogne kako bi po ispunjenosti Božjom blizinom i ljubavlju postali duhovno sposobni jedni drugima biti dobri i plemeniti, i da ih ništa ne ponizi na njihovu školskom putu.
Pri svršetku misnog slavlja svi su sudionici predvođeni biskupom izmolili molitvu pape Franje sv. Josipu. Potom se je Iva Penava, učenica petog razreda Katoličke osnovne škole u Požegi, biskupu Antunu obratila ovim riječima: »Dragi naš oče Biskupe! Danas na svetkovinu sv. Josipa, zaštitnika naše Katoličke osnovne škole u Požegi, želimo Vam zahvaliti na čvrstoj i budnoj vjeri koju ste usadili u naša srca, kako bismo po uzoru na sv. Josipa, postali bolji i bliži Isusovi učenici. Kao što je anđeo Gospodnji budio Josipa u snu, hrabreći ga da u kušnji i boli bude jak i hrabro kroči stazom života, tako ste Vi, oče Biskupe, u ovoj godini brojnih ograničenja i neizvjesnosti pružali nama nadahnuće, ohrabrenje i svjedočenje vlastitim primjerom, da i svi mi, poput sv. Josipa molimo, učimo i radimo u uvjetima koje trenutno imamo; da se ne bojimo. Otac ste brižni, pastir dobri i čovjek snažnih riječi i velikih djela. Uz iskrene želje za dobrim zdravljem, radošću i mirom, u ime svih učenika, roditelja i djelatnika od srca Vam zahvaljujemo i čestitamo svetkovinu sv. Josipa, zaštitnika naše i Vaše Katoličke osnovne škole«. Filip Čurčić, također učenik petog razreda, biskupu Antunu uručio je cvijeće. Zahvalivši na lijepim riječima kojima su učenici posvjedočili radost što pohađaju Katoličku osnovnu školu u Požegi, biskup je pozvao sudionike slavlja na molitvu da naše obitelji budu snažne u ljubavi, koja je dar Božji, bogate porodom i da odgojem djece pripravljaju našu dobru hrvatsku budućnost. Na Katoličku osnovnu školu u Požegi, na sudionike slavlja i njihove obitelji, na grad Požegu i Požešku biskupiju, te na cijelu domovinu Hrvatsku, čije je sv. Josip zaštitnik, zazvao je Božji blagoslov.
